U razdoblju od 9. do 22. svibnja 2026. godine, u sklopu ciklusa umjetničkih rezidencija “pURe.LAst!OVO.” održali smo prvu književnu rezidenciju “LAst!OVO.priČa.”.
A kako je bilo na rezidenciji?!
“U dva tjedna rezidencijalnog boravka na Lastovu zahvaljujući domaćinima iz udruge LA!UVO! maksimalno sam osjetila život otoka, kroz kontakt s ljudima i prirodom. Uspjela sam doživjeti i iskusiti nevjerojatno puno slojeva otočke atmosfere, koji su me inspirirali za pisanje. Navest ću samo onih par koji se mogu artikulirati kao ovozemaljske aktivnosti, s određenim vremenom i mjestom održavanja, koje imaju točne nazive u većini jezika ovog svijeta: krštenje, prva pričest, vjenčanje, sprovod, procesija i misa u polju za Sv. Spasovo, kino projekcija, prezentacija dvije “work in progress” plesne predstave, pilates, tjedni susret umirovljenika, radionica suvremenog plesa, tenis, ribolov, lov na gušterice, lokalni trash party, druženje s lokalnim stanovništvom. Bilo je još onih doživljaja koji se ne mogu imenovati, nego samo osjetiti, ili ispisati u neku simfoniju. Na licu mjesta sam napisala pet priča, od kojih su četiri u “work in progress” fazi, a jednu predlažem udruzi LA!UVO! za objavu pod pseudonimom ASimptota.
Jedina odrednica koju sam si zadala u pisanju priča za vrijeme rezidencijalnog boravka jest bila da se na neki način, suptilno ili direktno provuče lokalizacija, te se poveže s nekim prepoznatljivim motivom otoka Lastova. Nekad je to, zbog potreba priče, doslovno citiranje toposa, a nekada je prepoznatljivo kroz korištenje specifičnih lastovskih fraza ili lokalizama. U dvotjednom rezidencijalnom boravku tek sam zagrebala u inspiraciju i upoznavanje otoka, te se nadam da ću ih uspjeti uskoro produbiti. Kada to uspijem, nadam se da ću moći i javno zahvaliti otočanima što su mi otvorili svoje priče i srce. Baš kao što su mi na jednoj večeri ponudili svoje najbolje maslinovo ulje, kojeg nemaju dovoljno za turiste pa ga zato čuvaju samo za posebne prilike, ja sam se osjećala da toćam u najdragocjenije i najvrijednije otočke okuse.”
A što je to napisala?!
Uzeti kao more val
Ima onih koji te dotaknu riječima, ali samo more te povuče kao plima — polako, nečujno, ali tako sigurno da tek kasnije shvatiš da više nemaš gdje stajati.
Čim su se naše plave oči srele, bilo mi je jasno da želimo isto. Jer neke stvari nisu u glavi, neke stvari jednostavno samo tijelo zna. Prišao mi je bez riječi, kao što val ne pita obalu smije li je dotaknuti, uzeo za ruku i poveo dublje, tamo gdje se više ne zna da li stojiš ili plutaš. Pustila sam da me nosi, čas nježno, čas divlje, počela sam disati nekim drugim plućima, sporije i dublje nego inače. Jer znao je točno gdje me treba dirnuti da se upalim, a kada potopiti tek toliko da izgubim tlo pod nogama. Imala sam osjećaj da me ne dodiruje izvana nego iznutra, kao da mi se razlijeva kroz rebra, puni pluća, ulazi pod jezik. Sve je u meni postalo mokro, slano i nemirno.
Prvo me pustio da ga osjetim, koliko je snažan i jak, koliko je moćna njegova dubina, a onda me pustio da izronim, da uhvatim zrak, da ga pogledam, i shvatim da nisam na zemlji. Znao je točno kada popustiti, a kada me zadržati uz sebe dok mi cijelo tijelo ne zadrhti kao površina prije velikog nevremena. Zatim me privukao kao da sluša ritam koji mi treba a samo on razumije. I što me lakše držao, to sam manje osjećala granicu između vode i kože. Sad sam znala da smo jedno, i da je moj užitak naš. Pustila sam da me valja, cjepka na atome, da me okreće kao kamen koji godinama brusi dok ne postane gladak. Tijelo mi se lomilo pod njim kao obala pod zimskim jugom — ne od sile, nego od stalnog, neumornog ponavljanja istog dodira kojem se više ne znaš niti želiš obraniti. Rasipao me po sebi, dok više nisam znala gdje završavam ja, a gdje počinje on. Čas me nosio nježno, na otvorenim dlanovima mirne površine, a čas bi me zgrabio svom snagom i razbijao o stijene u tisuću kapljica svjetla. Bila sam pjena na ustima vala — kratka, bijela i potpuno predana trenutku raspadanja. Udarala sam o čanbrun i vraćala mu se opet, svaki put mekša, toplija, otvorenija.
I što me više razbijao, to sam se više širila po njemu. Nestajala sam u njegovoj tami i istovremeno postajala cijelo more.
Fotografije koje su nastale na književnoj rezidenciji, a koje su složile kao inspiracija za priče:
Književna rezidencija se održala u sklopu cjelogodišnjeg programa udruge LA!UVO! pod nazivom LAst!OVO. te projekta “LAst!OVO.priČa.” uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Dubrovačko-neretvanske županije, Općine Lastovo i Zaklade Kultura nova.
